• Okt : 2 : 2014 - Stranica za učenike
  • Okt : 2 : 2014 - Nastava maternjeg jezika

Značaj maternjeg jezika i učenje drugog jezika

 tekst – ijekavski

Zbog čega je značajno učenje maternjeg jezika?

Od velikog je značaja da dijete dobro nauči svoj maternji jezik zbog toga što je to jezik na kojem dijete razmišlja i osjeća. Maternji jezik je važan, kako za učenje drugih jezika, tako i za učenje i usvajanje svih ostalih znanja.

Može li dijete dobro naučiti dva ili više jezika?

Dijete može odlično da nauči i koristi dva ili više jezika, ako mu se za to pruža mogućnost.

 Koji jezik roditelji treba da koriste u razgovoru sa svojim djetetom?

Sa djetetom roditelji trebaju uvijek da razgovaraju na maternjem jeziku. Ako roditelji nemaju isti maternji jezik, u razgovoru sa djetetom svaki roditelj trebao bi da koristi svoj maternji jezik.

Da li će dijete naučiti njemački jezik ako roditelji s njim razgovaraju na maternjem jeziku?

Dijete uči njemački jezik u vrtiću, predškolskoj nastavi i školi, ali i u razgovoru i druženju s prijateljima. Ako dijete poznaje riječi i pojmove na maternjem jeziku, lakše mu ih je naučiti i na njemačkom jeziku, jer već posjeduje osnovu na svom jeziku.

Kako roditelji mogu podržati dijete u učenju maternjeg jezika?

Najbolji način da podrže djetetovo učenje vlastitog jezika jeste da s njim razgovaraju na maternjem jeziku. Pored toga, poželjno je i dobro da dijete pohađa nastavu maternjeg jezika. Veoma važno je i da je kod kuće izražen pozitivan odnos prema upotrebi maternjeg jezika.

Treba li dijete prisustvovati nastavi maternjeg jezika?

Nastavi maternjeg jezika vrijedi prisustvovati iz više razloga. Nastavom maternjeg jezika utiče se na način razmišljanja učenika, poboljšava vještina upotrebe jezika i načina izražavanja djeteta, razvija se djetetova vještina komunikacije, ali i utiče na razvoj ličnosti djeteta. Nastava maternjeg jezika takođe pomaže i u prevazilaženju poteškoća u učenju i poboljšava uspjeh u školi.

Kako roditelji mogu podržati dijete u učenju njemačkog jezika?

Učenje drugog jezika je znatno lakše ukoliko dijete bolje zna svoj maternji jezik. Znači, najbolji način kojim roditelji mogu podržati učenje njemačkog  jezika je da kod kuće, u razgovoru s djetetom, sveobuhvatno koriste svoj maternji jezik. Njemački  jezik dijete ima mogućnost učiti u školi, u igri i druženju s prijateljima, kao i u produženom boravku poslije škole ili bavljenju nekim hobijem.

 

NASTAVA MATERNJEG JEZIKA 

Šefica Odeljenja za integrativnu i međukulturalnu nastavu u Ministarstvu obrazovanja i kulturu Austrije Elfi Flek autor je zanimljivog teksta o nastavi maternjeg jezika, gdje obrađuje njegovu društvenu pozadinu i istorijat nastave maternjeg jezika u Republici Austriji. Isto tako, bavi se aktuelnim pravno-školskim i organizacijskim pitanjima nastave maternjeg jezika, kao i poređenjima na međunarodnim nivou.  Tekst obiluje zanimljivim podacima i za mnoge neupućene daje  cjelovitu sliku i stanoviti presjek nastave od devedesetih godina, kada se nastava maternjeg jezika još nazivala dopunska nastava do danas kada je nastava u mnogo čemu evuluirala i napredovala, kako u kvaliteti tako i u organizacijskom smislu i s pravom možemo reći da ova nastava nije više na margini školstva, već jedan uvažen i pažnje vrijedan vid nastave koji će u budućnosti zauzimati i te kako važno mjesto u školstvu Republike Austrije. Cijeli tekst možete preuzeti u pdf formatu.

 Elfie Fleck – Nastava maternjeg jezika

 

  Ministar integracija, danas ministar vanjskih poslova Austrije, posetio nastavu maternjeg jezika u Wattens-u 

 NR Hermann Gahr mit Integrationsstaatssekretär Kurz in Wattens

Anfang Oktober machte Integrationsstaatssekretär Sebastian Kurz auf Einladung des Nationalratsabgeordneten Hermann Gahr in Tirol halt. Gemeinsam absolvierten sie eine Tour durch die Bezirke Innsbruck, Innsbruck-Land und Schwaz und machten dabei auch in Wattens halt. Start war ein Empfang im Gemeindeamt Wattens mit Bürgermeister Troppmair und den Vizebürgermeistern Greuter und Oberbeirsteiner, musikalisch begleitet durch Schüler der Hauptschulen Wattens unter Leitung von Veronika Angerer. Nach einem interessanten Vortrag über die Geschichte Wattens von Bgm. Troppmair und der Eintragung ins Ehrenbuch der Gemeinde tauschten sich noch der Staatssekretär und der Bürgermeister über den aktuellen Stand der Integrationsarbeit in der Gemeinde aus. Bürgermeister Troppmair sprach von einer guten Situation und lobte die Arbeit, die die Vereine in diesem Bereich leisten. Im selben Atemzug lobte er generell die Jugendarbeit in der Gemeinde und wie wichtig und unverzichtbar dafür die Vereine sind.

Es folgte ein Spaziergang durch Wattens zu den beiden Hauptschulen. In Begleitung der beiden Direktoren Markus Pesendorfer und Karlheinz Geisler machten sich NR Gahr und Staatssekretär Kurz ein Bild von der hervorragend organisierten Nachmittagsbetreuung und dem Bosnisch-Kroatisch-Serbisch-Unterreicht. 

 Oktobra 2013 u popodnevnim časovima nastavu maternjeg jezika u Wattens-u, u drugoj grupi koju posećuju učenici viših razreda, posetio je tadašnji ministar integracija, danas ministar vanjskih poslova Austrije, gospodin Sebastian Kurz, u pratnji direktora škole, gospodina Markusa Pesendorfer-a i najviših predstavnika opštinskih vlasti u Wattens-u. Proveo je desetak minuta u razgovoru sa učenicima i nastavnikom Jovicom Letić. Ministra je zanimalo kako se deca osećaju u Austriji, kakvi su učenici i koliko su zadovoljni u svojim školama a ponajviše kakav odnos imaju prema svom maternjem jeziku. Nastavniku je postavio slična pitanja želeći da zna kakvi su uslovi za održavanje nastave i kakva se podrška za organizaciju i realizaciju nastave maternjeg jezika očekuje. Gospodin Kurz u razgovoru je bio veoma neposredan, srdačan i opušten što je i učenicima i nastavniku bio podstrek da u dosta ležernoj atmosferi iznesu svoja mišljenja. Istakao je važnost učenja maternjeg jezika i time još jednom potvrdio da austrijska politika sa najvišeg mesta ovaj segment školstva i te kako uvažava i radi na njegovom organizacijskom i sadržajnom kvalitetu.

 

 ISPLAŽENI JEZIK      AUTOR – Jovica Letić 

 

 Kolumna Jovice Letića, nastvanika maternjeg jezika u Tirolu, objavljena je na crnogorskom portalu za kulturu, književnost i društvene teme a bavi se problematikom zaboravljanja i nipodaštavanja bosanskog jezika a slična, gotovo potpuno ista receptura može se primijeniti i na srpski i na hrvatski jezik.

U našem ranom formiranju svijesti, učeći svoj maternji jezik, mi nesvjesno usvajamo oblike mišljenja koji su uvriježeni u jednoj sredini, moduse kako odgonetnuti određenje životne enigme, poimamo i primamo navike naše jezičke sredine, njihovu vjeru u određene pojavne vrijednosti svijeta koji nas okružuje. Upravo taj jezik postaje stub našeg bića i bitna osnova same naše egzistencije. U samom maternjem jeziku, dakle, za svakog čovjeka nalazi se nešto uistinu sudbonosno, a kada mu se biće počne suprostavljati čak nesto što je nedvojbivo kobno. Mladi Bosanci, rasuti po zemljama svijeta, pripadajući novim generacijama ekonomskih migranata, rođenim i odraslim u zapadnoevropskim, američkim, kanadskim i australijskim gradovima nalaze se upravo na tom mjestu gdje jezik postaje pitanje sudbine i kobnosti. Da bi se bolje shvatila ozbiljnost i neumitnost te sudbine zoran primjer je jedna etnicka skupina ekonomske migracije koja danas s tugom može govoriti o potpunom gašenju maternjeg jezika. U insotranstvu egzistira veliki broj Vlaha iz Srbije, narod koji neko neupućen ni po čemu ne može razlikovati od Srba iz iste republike. Njihova imena i prezimena potpuno su identična srpskim, a veže ih i pripadnost istoj pravoslavnoj vjeri, dok znatna razlika postoji u maternjem jeziku. Naime, Vlasi, kao jedan od najstarijih ilirskih naroda na tlu Balkana govore jezikom kojeg lingvisticari smatraju dijalektom romunjskog jezika , a svoju sudbinu imao je u činjenici da se, poput romskog, prenosio usamenim putem, jer zvaničnog pisma i pisane književnosti gotovo da i nema. U Srbiji ovaj dijalekt romunjskog jezika nije bio književno priznat (alibi je, vjerovatno, u nepostojanju pisanih tragova) i bio je sustavno potiran, tako da danas veliki broj mlađe generacije Vlaha, rasutih po svim evropskim zemljama, a naviknuti da se i sami dobrovoljno odriču maternjeg jezika i govore isključivo jezik zemlje gdje su se rodili, tako da pri povratku kući za vrijeme raspusta i praznika gotovo ne mogu uspostaviti medju sobom nikakvu komunikaciju, izuzev onih koji govore srpski jezik, jezik koji njhovi roditelji preferiraju kao maternji, ako ga više i preferiraju. Tek generacija na odlasku govori svojim maternjim, vlaškim jezikom, ali nema nikakvu moć da taj jezik ni nametne, ni prenose na svoje potomstvo. Mladi narastaji Bosanaca ne mogu se porediti sa vlaškom djecom po jezičkom naslijeđu, jer ono je bogato u smislu književne pisane ostavštine , pravopisne i gramaticke decidnosti, ali metodologija zaboravljanja maternjeg jezika, kojeg su mnogi roditelji primijenili u vlaškim porodicama, sve se više uvlači i u bosanske porodice, prijeteći u tolikoj mjeri da ćemo za najmanje dvije decenije moći govoriti o jednom opasnom jezičkom vlaškom sindromu.

 Skrama

Roditelji intelektualci s dubokim osjećajem razočarenja u ratna zbivanja, čije su nedvojbeno bili prognaničke žrtve, kao i u političko ustrojstvo poslijeratne, dejtonske Bosne u velikom procentu odlučili su se, po principu gdje mi je dobro tu mi je domovina, ostati trajno živjeti u novim domovinama, a ne mogavši savladati tešku emotivnu i psihološku traumu, kao vid stanovite osvete pribjegavaju dobrovoljnoj asimiliciji svoje djece. Takva djeca često žive izolovana od svog autohtonog jezičkog miljea i po, ipak, snobovskoj recepturi brižno se usmjeravaju isključivo na kontakte sa domicilnim stanovništvom, usvajajući ne samo njegovo jezičko i kulturno naslijeđe, već i oponašajući određene mentalitetske posebnosti. Medjutim, niti je jezičko i kulturno naslijeđe njihovih roditelja toliko bezvrijedno da bi bilo kakvo odricanje imalo ikakvog smisla, niti domicilno stanovništvo, često opterećeno konzervativizmom i tihom ksenofobijom, u potpunosti prihvata došljaka, ma koliko ga on oponašao i živio po njegovim kulturnim i uvriježenim životnim standardima, tako da ova djeca često prolaze kroz teške identitetske krize, jer osjećaju nerijetko da su zbog prepoznatljivosti svog imena i prezimena stigmatizirani i na određeni način odgurnuti iz kulturološkog zapadnjačkog miljea na njegovu marginu. Dakle, jedna kultura ima stanoviti otpor prema njima i neće da ih u potpunosti prihvati, a u jezički i kulturni prostor koji bi trebali uzeti kao naslijeđa roditelja, nemaju pristup. No, tvrdokorna borba njihovih očeva, u ime njihove ljepše buducnosti, iznad identitetskih kriza stavlja sve one krize kroz koje su oni prosli i nepomirljivo odgajaju male Nijemce, Dance, Švedjane i Austrijance, sankcionišući tako sve ono sto im je rastrgalo život, ali i vlastito dijete koje nikada neće moći izaći iz začaranog kruga nedefinisanog identiteta. Maternji jezik postaje tako skrama na jeziku koju treba odstraniti, lingvističko pastorce koje se ionako ne može porediti sa priznatim i dominantim jezicima velikih evropskih naroda.

Pejorativni branioci jezika

S druge strane, dobar dio ljudi koji potiču iz radničkih i seljačkih porodica, teško se odriče gubljenja kontakta sa Bosnom, koliko zbog nostalgije, toliko i potrebe da se njihov novi ekonomski status obilježi na nekom bosanskom prostoru, kao pitanje uspjeha i prestiža, pa je njihova metodologija jezičkog odnarođenja djece i besmislenija i specificnija. Naime, velikom dijelu ovih ljudi imponuje što njihova djeca govore strani jezik umjesto maternjeg, a taj svoj nobl-stav ističu rečenicom, natopljenom u ponos – moje dijete ne govori naš jezik! Malograđansko pomodarstvo očituje se upravo u činjenici da djeca međusobno u porodici govore strani jezik, pošto im je takva komunikacija i lakša i potpunija, a roditelji se svesrdno trude da svojim gastarbajterskim neogermanizmima potpomognu takvoj komunikaciji, urušavajući tako ljepotu i jednog i drugog jezika. Dakako, ne čudi što djeca iz takvih porodica jedino psovke na maternjem izgovaraju savršeno tačno, a ostalo jezicko bogatstvo stečeno iz tekstova turbo-folk pjesama, koje danonoćno trešte u stanovima, ima jedino vrijednost u kontekstu skaradne melodije i u njihovo leksičko značenje se i ne proniče. Sočne psovke postale su posljednji čuvari maternjeg jezika, jedna savršena simbolika pred njegovo gašenje. Djeca nisu kriva za ovu skaradnost, mada će plaćati ceh u procesu izgradnje svog identiteta, pa i u učenju stranog jezika, pošto on nikada ne može biti dobro naučen bez poznavanja vlastitog maternjeg jezika. Ne budu li se znali otrgnuti iz ovog jezičkog vakuuma doći će u apsurdnu situaciju da im je i bolje potpuno zaboraviti maternji jezik, nego ga svoditi na nešto krajnje banalno i dozvoliti da on nestaje u sporadičnoj upotrebi pejorativa. Jezik bi toj djeci u odrastanju trebao biti navika lijepog ophodjenja, a ne samo gostoljubiva upotreba u sukobima i sredstvo za pražnjenje. Jezik bi trebao vaspitavati dječju svijest izborom iz lijepe bosanske književnosti, a ne biti neki puki instant u trenucima kada se treba izraziti nešto potpuno trivijalno. No, između stvarnosti i zbiljske upotrebe ovog čovjekovog velikog dara ogroman je raskorak i sve ove natuknice u korist maternjeg jezika zvuče isuviše utopijski, tim prije što će u skoroj budućnosti bosanski mališani prilikom posjete domovini, ne mogavši naći zajedničku komunikaciju na danskom, švedskom, njemačkom, francuskom ili engleskom, shvatiti da imaju isti jezik samo ako ga jedan na drugog isplaze.

 

 

 

 

 

Trenutni video

Stranica za učenike

Posted on Okt - 2 - 2014

0 Comment

Nastava maternjeg jezika

Posted on Okt - 2 - 2014

0 Comment

Stranica za učenike

Posted on Okt - 2 - 2014

0 Comment

Nastava maternjeg jezika

Posted on Okt - 2 - 2014

0 Comment

Twitter updates

No public Twitter messages.

Sponzori

  • Cheap reliable web hosting from WebHostingHub.com.
  • Domain name search and availability check by PCNames.com.
  • Website and logo design contests at DesignContest.com.
  • Reviews of the best cheap web hosting providers at WebHostingRating.com.