• Okt : 2 : 2014 - Stranica za učenike
  • Okt : 2 : 2014 - Nastava maternjeg jezika

Dobro drvo


Bilo jednom jedno drvo, dobro drvo, puno ljubavi za jednog malog dječaka. Dječak je dolazio svakog dana i vrijedno sakupljao opalo lišće. I isplevši lisnatu krunu, zamišljao je da je šumski kralj. Peo bi se uz stablo dobrog drveta i njihao se na njegovim granama.  Jeo je njegove slatke plodove, jabuke. Dobro drvo i dječak bi se ponekad igrali  žmurke i kad bi se umorio, dječačić bi zaspao u sjenci drveta. Mali dječak je puno volio drvo. I dobro drvo bilo je sretno. Ali, vrijeme je neumitno prolazilo i dječak je odrastao. Dobro drvo je sada često ostajalo samo. A onda, jednog dana, dječak ponovo dođe i dobro drvo mu reče: „Hajde, dječače, popni se na mene i poljuljaj se na mojim granama, najedi se mojih jabuka i odmori se u mojoj sjenci. I budi srećan.“ „Ali, suviše sam veliki da bih se peo na tebe i igrao se s tobom“, odgovori dječak dobrom drvetu. „Želim da kupim toliko stvari i da se zabavljam… Ali, znaš, potreban mi je novac. Možeš li mi dati malo novaca?“ „Žao mi je“, odgovori dobro drvo „ali novaca nemam. Sve što imam jesu lišće i jabuke… Ipak, dječače, mogao bi da ubereš moje jabuke i prodaš ih u gradu… Tako ćeš doći do novaca i biti sretan.“ I dječak se uzvera na drvo i pobra njegove jabuke, potom ih odnese sa sobom. I dobro drvo se opet osjeti sretnim. Dugo je vremena opet prošlo, a dječak nije navraćao. I dobro je drvo bilo jako tužno. A onda, jednoga dana, Dječak ponovo stiže i drvo radosno zašumori. „Hajde, Dječače,” reče mu ono “popni se uz moje stablo i poljuljaj se na mojim granama. I uživaj!” “Nemam vremena za to, imam previše posla,” odgovori dječak. “Želim kuću, u kojoj će mi biti toplo,” objasni on, “Želio bih da imam ženu i djecu i zato mi je potrebna kuća. Možeš li mi ti nabaviti jednu kuću?”“Ni ja nemam kuću, odgovori drvo. U stvari, čitava šuma je moja kuća. Ali, evo možeš posjeći moje grane i od njih sebi sagraditi kuću. I tako ćeš biti sretan.” I tako dječak posiječe grane dobrog drveta i odnese ih, i od njih sagradi sebi kuću. I dobro drvo ponovno se osjećalo jako sretnim. Još podosta vremena prođe, ali dječak nije navraćao. I kada se ponovno pojavio, dobro drvo je bilo toliko sretno da je jedva bilo u stanju riječ izustiti. “Hajde, dječače,” pozove ga drvo šaptavim glasom, “dođi i poigraj se.” “Previše sam star i tužan da bih se igrao,” odgovori dječak. “Ali želio bih jedan čamac, koji bi me odvezao daleko, daleko odavde. Možeš li mi naći jedan čamac?”“Pa, posijeci moje stablo i načini sebi čamac,” odgovori dobro drvo. “Tako ćeš moći odjedriti daleko, daleko odavde i biti sretan.” I tako dječak posiječe stablo dobrog drveta, napravi čamac i odjedri daleko, daleko. I dobro je drvo bilo sretno ali ne i presretno. Dosta je vremena minulo i dječak se najzad ponovno pojavi. “Žao mi je, dječače,” dočeka ga drvo, ”ali zaista nemam ništa više što bih ti mogao dati. Znaš ne rađam više jabuke.” “Zubi su mi se već davno istrošili i ne mogu više jesti jabuke.” reče dječak. “Nemam više ni grana” nastavi dobro drvo, ”na kojima bi se mogao ljuljati.” “Previše sam star za takve stvari, mislim za ljuljanje na granama.” primijeti dječak. “Nemam više ni deblo,” reče dobro drvo “na koje bi se mogao popeti.” “Suviše sam umoran da bih se pentrao po drveću.” zaklima glavom dječak. “Žao mi je,” uzdahnu dobro drvo. “Volio bih da ti mogu bilo što dati, ali ništa mi više nije ostalo. Sad sam ti samo jedan stari panj. Žao mi je, zaista.” “Pa više mi mnogo ni ne treba” uzdahnu dječak. “Tek neko mirno mjestašce gdje mogu mirno sjesti i predahnuti. Znaš jako sam umoran.” “U redu onda” odvrati dobro drvo, “istežući se što mu je više bilo moguće: ”stari panj je pravo mjesto da se na njemu sjedi i odmara. Dođi dječače, i sjedi. Sjedi i odmori se.”I dječak postupi kako mu je rečeno. I dobro drvo se osjeti beskrajno sretnim. Šel Silverstajn

Djevojčica sa žigicama

Napolju je bilo strašno hladno. Snijeg je padao i počelo je da se smrkava. Bilo je posljednja večer u godini – večer uoči Nove godine. Po toj hladnoći i mraku ulicom je išla jedna gologlava i bosonoga djevojčica. Doduše, imala je na nogama neke papuče kada je pošla od kuće, ali kakva joj je bila korist od njih kada su to bile velike papuče koje je prije nosila njena majka. One su bile tako velike da su joj spale s nogu kada je potrčala da se ukloni ispred kola što su projurila ulicom. Jednu papuču više nije mogla da nađe a s drugom je umakao neki dječak i doviknuo joj da će mu ta njena papuča poslužiti kao kolijevka kad mu se rodi dijete. Tako je sada ta djevojčica išla bosih, crvenih i plavih nožića od studeni. U staroj kecelji je nosila sve svoje žigice, a jednu kutiju je držala u ruci. Čitav dan nije prodala ni jednu jedinu kutiju žigica, nije dobila nijednu paru. Gladna, prozebla i potištena, lutala je jadnica sve dalje. Snježne pahuljice padale su po njenoj dugačkoj, svijetloj kosi koja se divno kovrdžala niz njen potiljak, ali ona nije ni mislila na taj svoj ukras. Svi prozori su bili osvijetljeni, a po ulicama se širio miris guščjeg pečenja – svuda se pripremao doček Nove godine, pa je i ona sada mislila na to.  Ona se šćućurila u jednom kutu između dvije kuće, od kojih je jedna malo više štrčala na ulicu. Nožice je podvila poda se, ali joj je ipak bilo sve hladnije. A kući nije smjela da ide, jer nije prodala nijednu kutiju žigice, nije dobila niti jednu paru, i otac bi je istukao. A što će i tamo, i kod kuće je isto tako hladno. Živjeli su u potkrovlju i vjetar je puhao sa svih strana, iako su najveće rupe zapušili slamom i krpama. Ručice su joj se sasvim ukočile od studeni. Ah, samo da upali jednu žigicu malo bi se ogrijala! Da o zid kresne samo jednu žigicu zagrijala bi prste! Ona kresnu jednu žigicu i odmah buknu plamen. Žigica je gorjela kao svijeća i bilo je tako toplo dok je držala ruku nad njom. Bila je to čudesna svjetlost i djevojčici se činilo da sjedi pored velike tople željezne peći sa sjajnim mesinganim ukrasima. Ona ispruži noge da i njih malo zagrije, ali se tog trenutka plamen ugasi – nestade peći i djevojčica osta sa drvcetom dogorjele žigice u ruci. Ona kresnu još jednu žigicu, pa i ona zaplamsa, i zid po kojem zasja postade providan poput koprene. Mogla je da gleda pravo u sobu gdje je bio postavljen sto sa čistim bijelim stolnjakom i divnim posuđem od porculana. A na stolu se puši pečena guska punjena šljivama i jabukama. Ali što je bilo još ljepše – ta guska je skočila sa stola i, onako sa viljuškom i nožem u leđima, preko sobe zagegala prema njoj. I upravo kada guska dođe pred sirotu djevojčicu, ugasi se žigica i pred njom osta samo debeli i hladni zid.  Kada upali novu žigicu, pred njom se ukaza prekrasna jelka. Bila je i veća i ljepše ukrašena nego ona što je prošle godine kroz staklena vrata vidjela kod onog bogatog trgovca.Tisuće svjećica je gorjelo na zelenim grančicama, a šarene slike, kao one u dućanskim izlozima, gledale su pravo u nju. Djevojčica izdiže obje ruke prema svjećicama i žigica se ugasi. Ali one mnogobrojne svjećice počeše da se dižu sve više i više, a onda se pretvoriše u sjajne zvijezde. Jedna od njih pade i ostavi za sobom dugački plameni trag. “Sad je netko umro!” – pomislila je djevojčica. To je ona čula od svoje pokojne bake koja je govorila: “Svaki put kad padne zvijezda, nečija duša krene u nebo.”  Kada djevojčica kresnu novu žigicu, oko nje sve zasja i u tom sjaju pojavi se njena baka sva blistava, blažena i zadovoljna. – Bako! – viknu djevojčica. – Uzmi me sa sobom! Znam da ćeš nestati čim se žigica ugasi kao što je nestala i ona topla peć i divno guščje pečenje i ona krasna velika jelka!  Da i baka ne bi iščezla, djevojčica brzo zapali sav ostatak žigica iz kutije. Žigice planuše i sve zablista kao usred bijela dana. Nikada joj ranije baka nije izgledala tako lijepa i tako velika. Ona uze djevojčicu u naručje i ponese je visoko, visoko u veliku radost i prijatnu toplinu. Sada je djevojčica bila na nebu i više nije bilo ni zime, ni gladi ni straha …A ujutro, u onom kutu između dvije kuće, našli su je rumenih obraza i sa osmijehom na usnama – bila je mrtva. Smrzla se posljednje večeri u staroj godini. Prvo jutro nove godine zateklo je mrtvu djevojčicu sa žigicama. Pred njom je ležalo mnoštvo gotovo potpuno izgorjelih žigica.  – Htjela je da se ogrije! – govorili su prolaznici.A nitko ni slutio nije kakve su divne slike lebdjele pred njom kada je sa svojom bakom zaplovila u novogodišnju radost.

Stolčiću, postavi se

Nekad davno živio krojač sa tri sina i jednom kozom čijim su se mlijekom hranili. Pošalje tako jedanput otac najstarijeg sina da napase kozu. Čitav je dan dječak hodao proplankom, šumarkom, a koza brstila. Uveče upita mladić kozu da li je sita.
“Sita, presita
kući mi se hita!”, odgovori koza.
Poslije, otac dođe u štalu, pomilova kozu, a ova zavreča:
“Gladna pregladna,
trave ne vidjela,
na kamenu bila!”
Otac se razljuti na sina lijenčinu, izudara ga i otjera od kuće. Sutradan, srednji sin povede kozu na pašu. Kada je predveče htjede vratiti kući, koza sretno izmeketa:
“Sita, presita,
kući mi se hita!”
Ali kad gazda dođe da je vidi, koza opet odmeketa:
“Gladna, pregladna,
trave ne vidjela,
na kamenu bila!”
Tada krojač istuče i svog srednjeg sina i otjera ga iz kuće.
Isto se dogodi i sa najmlađim sinom – koza je svoju pjesmu svaki put na isti način odvrečala. Tako krojač i svog trećeg sina otjera od kuće. Četvrtog dana povede krojač sam kozu na pašu. I njemu je ona uvečer tvrdila:
“Sita, presita,
kući mi se hita!”
A kad dođoše u štalu, koza vreknu:
“Gladna pregladna,
trave ne vidjela,
na kamenu bila!”
Sad tek krojač shvati šta je uradio pa istuče i otjera kozu i osta sam. Njegovi sinovi se raziđoše po svijetu tražeći posla. Najstariji je učio zanat kod jednog stolara. Poslije godinu dana, jer je bio marljiv i vrijedan, dobi od majstora običan drveni stolić na dar. Ali to nije bio običan drveni stočić. Kad mladić, prema majstorovim uputama reče: “Stoliću, prostri se!” gle čuda. Stolić se ispuni najraznovrsnijim i najljepšim jelima. I kako što nestane sa stola, tako se opet napuni! Obradova se mladić i veselo krenu kući jer se oca poželio, a htio je i da ga obraduje svojim stolićem. Jedne večeri zastade pred nekom krčmom da se odmori i da tu zanoći. Dobar kakav je bio, pred svim gostima viknu svom stoliću: “Stoliću, prostri se!”. Gosti se zadiviše čudu i dobro se pogostiše. Ali krčmar odluči da noću, kad mladić zaspe, zamijeni čarobni stolić običnim starim stolom kakav je imao negdje na tavanu. Tako i učini. A mladić, ništa ne primijetivši, krete očinskoj kući. Obradova se otac sinu, a još više priči o čarobnom stoliću. Sazvaše prijatelje i rođake i najstariji sin uzviknu: “Stoliću, prostri se!” Pa opet: “Stoliću, prostri se!”, ali se ništa ne dogodi. Gosti ismijaše mladića i otiđoše gladni svojim kućama, a mladić od stida samo što u zemlju nije propao. Srednji brat učio zanat kod nekog mlinara. I on je bio marljiv i vrijedan pa mu gazda poslije godinu dana dade nagradu. Magare. Ali ni to ne bijaše obično magare: kad se prostre ispod njega plahta i blago ga se povuče za uši i kaže “Magarence, daj!” iz njega, na sve strane pljusne kiša dukata. Obradova se mladić i veselo krenu kući. Jedne večeri i on zastade kod iste krčme i isto mu se dogodi što i njegovom najstarijem bratu. Krčmar vidje kako mladić ide u štalu, kako prostire plahtu ispod svog magarenceta i kako, povukavši magarence za uši i uzviknuvši “Magarence, daj!”, dobi kišu dukata. Iste noći krčmar zamijeni čarobno magare običnim. I tako mladić dođe kući i tako sazvaše prijatelje i rođake, ali na uzvik “Magarence, daj!” ne bi ništa. Naljutiše se gosti i odoše praznih ruku svojim kućama, a mladić od stida samo što nije u zemlju propao. Najmlađi brat učio zanat kod nekog tokara. I on je bio marljiv i vrijedan i poslije godinu dana šegrtovanja za nagradu je dobio vreću, a u vreći štap. Ali ni to ne bi obična vreća, ni obični štap. Na uzvik “Udri!”, štap bi izletio i devetao neprijatelja sve dok mu se ne kaže “Stani!”. Obradova se najmlađi sin staroga krojača. Znao je što se desilo njegovoj braći, pa požuri put one krčme. Tamo se pravio važan. Tajanstven. Pričao je o čudima koja je vidio ili za koja je čuo. A svoju vreću pomno čuvao. Krčmar jedva sačeka noć pa se krišom prikrade usnulom mladiću i njegovoj vreći. Ali dječak nije spavao, nego kad krčmar dotače vreću, povika “Udri! Udri!” a štap izletje i tako dobro obavi svoj posao da krčmar pristade da vrati i stolić i magare, i da uradi sve što treba samo da sklone štap. I tako se najmlađi sin uputi očevoj kući. Sa sobom je nosio stolić, za sobom vodio magarca, a preko leđa prebacio vreću i u vreći čarobni štap. Dočekao otac radosno svoje najmlađe dijete, ali jedva pristade da sazove prijatelje i rođake. Dođoše gosti i stolić se prostre: “Stoliću, prostri se!” i na stolu se nađe svakojakih jela. Kad magarencetu reče “Magarence daj!” magarence izdukata hrpu dukata: Samo niko ne viknu štapu u vreći: “Udri!” Zašto bi i viknuo!? Svi su se gostili i radovali. A stari krojač ostavi iglu i škare i živio je sa svoja tri sina sretno i dugo.

Zlatokljuna ptica

Vi niste čuli priču o zlatokljunoj ptici? Otkuda bi je mogli čuti! Ta priča se rodila u dubokoj tišini tamnih šuma. Tamo se izlegla ta ptica, a glas o njoj pronio se dale¬ko po gradovima i selima. Tko je prvi vidio zlatokljunu pticu, ne zna se točno. Možda zalutali putnik, možda lovac? Ljudi su se u početku začudili i nisu povjerovali da takva ptica uopće postoji. – To je bajka – rekli su. – Da postoji takva ptica, ona bi bila dragocjena kao biserna školjka na dnu morskom. Ali su mnogi bili znatiželjni i pošli su u šumu da se uvjere. A kad su tamo stigli, dugo tragali dok nisu pronašli zlatokljunu pticu. I tada su pomislili:  – Istina je! Priča o zlatokljunoj ptici nije izmišljena! To je bilo dovoljno da u planini započne lov na pticu kakav dotad nije bio upamćen. Zlatokljuna ptica nije više nigdje imala mira. Pronalazili su je gdje god bi se zaustavila, gonili je bjesomučno i nastojali da je uhvate. Zbog nje su po drveću bile postavljene zamke, a po planini razasute mnogobrojne straže i zasjede. Samo noću, kad bi pao mrak, nesrećna ptica bi uspijevala da nađe malo mira. I što je bilo najgore, nije znala zbog čega je gone. Jednom kad se, umorna od bježanja, spustila na grm i počela da plače, doletjela je do nje mala sjenica i upitala: – Zašto plačeš, lijepa ptico? Mogu li ti pomoći? – Ne znam možeš li mi pomoći. Plačem jer sam nesrećna. U čitavoj planini nema za mene više mirna mjesta. Gdje god se zaustavim, pronalaze me i gone. A zašto me gone, ne znam. – Kako ne znaš? – začudi se sjenica. – Ti imaš zlatni kljun. A ljudi cijene zlato. Onaj tko te uhvati, postaje bogat. Prodaće te i do kraja života ćeš proživjeti u kavezu. Možda će to biti lijep kavez, ali ti više nikad nećeš vidjeti zelene šume i tvoja krila neće nikad osjetiti toplo milovanje zraka u letu. Tvoje srce de čeznuti za plavim daljinama, a daljine će ti biti nedokučive… – Ne govori mi više o tome – tužno uzdahnu zlatokljuna ptica. – Nikad neću dozvoliti da me uhvate! Nikad! I od tada je još bjesomučnije bježala i skrivala se od oka lovaca. A svaki dan joj je bio teži i nesrećniji. Samo su joj tamne noći donosile mir. I često je plačući dočekivala zoru. “Dokle ću ovako?”, mislila je. “Dokle ću ovako živjeti?” Pa, ipak, postojala je nada da je neće uhvatiti, sve dok jednoga dana lovci ne donesoše dva sokola i ne pustiše ih da je gone. I tada zlatokljuna ptica prvi put sasvim jasno shvati da neće umaći. Uzalud je bježala, uzalud pokušavala da se sakrije. Sokolovi su je pratili u stopu i svaki čas se činilo da će je uhvatiti.  Zlatokljuna ptica već poče da gubi hrabrost. I tada opazi ispod sebe bistru vodu planinskog jezera. Opazi i pomisli: “Bolja je smrt u talasima  nego sloboda u kavezu.” Zlatokljuna ptica donese odluku: opusti krila i strmoglavce pojuri u dubinu. Bistra planinska voda dočeka njeno nejačko tijelo. Ptica još jednom, posljednji put pogleda nebo, sunce, vrhove planine i potonu. Sokolovi su je uzalud tražili klikteći i jureći iznad jezera. Zlatokljuna ptica je bila sad sigurna, sasvim sigurna. Ptica koja je više voljela smrt nego ropstvo.

Trenutni video

Stranica za učenike

Posted on Okt - 2 - 2014

0 Comment

Nastava maternjeg jezika

Posted on Okt - 2 - 2014

0 Comment

Stranica za učenike

Posted on Okt - 2 - 2014

0 Comment

Nastava maternjeg jezika

Posted on Okt - 2 - 2014

0 Comment

Twitter updates

No public Twitter messages.

Sponzori

  • Cheap reliable web hosting from WebHostingHub.com.
  • Domain name search and availability check by PCNames.com.
  • Website and logo design contests at DesignContest.com.
  • Reviews of the best cheap web hosting providers at WebHostingRating.com.